Category Archives: O Nijemcima

Mit o denacifikaciji

U nebrojenim diskusijama i prilično neprimjerenim poređenjima postratnih društava, ovdje prije svega onog zapadnonjemačkog nakon drugog svjetskog rata i srbijanskog nakon ratova devedesetih, često dođete u priliku da čujete argumente tipa „oni su za razliku od ovih bili vojno poraženi, sprovedena ja denacifikacija i slično“. Pitanja koja se sama postavljaju, jesu upravo „šta je to denacifikacija?“, „da li je sprovedena?“, „da li nešto kao denacifikacija može biti sprovedeno?“ i ono čime se u stvari u prvoj liniji bavi ovaj članak „šta se ustvari misli kada se kaže denacifikacija u Njemačkoj?“ i „kako je sprovedena?“

Continue reading

Devedesete – neka kaže Grebe

Skoro sam rekao nešto kao “početkom devedesetih su se razišli naši životi”… Tanja reče da nisu, a ja nekako još mislim da jesu, koliko god se ja opirao, ovo je bila moja stvarnost:

Za prevod pritisni “more”

Continue reading

Poezija i ja

Nemam pojma ni kako ni zasto mi se zadnjih dana glavom vrte neki stihovi koje sam prvi put cuo ili citao na njemackom. Bilo je to mozda 93. ili 94. kada sam ucio ovaj jezik, i u vrijeme mojih prvih koraka u njemackoj skoli, kada sam nastavnicima jos mogao folirati “niks ferstejn”. Kao i uvijek, stihove sigurno nisam cuo u skoli, nego u nekim krugovima u koje sam tada ponekad zalazio, a sto je uvijek izazivalo nekakvu cudnu podozrivost mojih vrsnjaka saizbjeglica u Berlinu, odraslih na i vjernih stihovima ili Enesa Begovica ili Divljih Jagoda ili Ramba Amadeusa. Continue reading

Deveti novembar u njemačkoj istoriji – Georg Elser

Ko je ikada čuo za Georga Elsera? Bez googla…

A znate li ko je Claus Schenk Graf von Stauffenberg? Naravno da znate, najkasnije otkada ste gledali Toma Criusea u toj ulozi, znate da je postojala jedna druga, slobodna, demokratska bla bla bla bla Njemačka i u najmrklijem mraku bla bla bla… Da se ne lažemo doskora vjerni Hitlerovi generali, bili su samo malo pametniji, i ruku na srce, kad su shvatili koliko je sati,  pored pameti našli su i brdo hrabrosti i stavljajući glavu u torbu suprotstavili su se zlu. I izgubili, časno. Zapadnonjemački politički sistem od njih je napravio heroje drugačije Njemačke. Ovaj blog će zasigurno najkasnije 20.07.2012 dobiti i članak, Operation Walkuere. Ali sada je riječ o većem heroju (mogu li se uopste heroji i herojstva izmjeriti?), što se mene tiče, najvećem Nijemcu dvadesetog vijeka.

Poštanska markica iz 2003. godine

Poštanska markica iz 2003. godine

Za razliku od drugih heroja, Georg Elser nema neku biografiju o kojoj bi se morali pisati tomovi knjiga. Georg Elser je bio obični čovjek, obični čovjek, koji je zamalo promijenio svjetsku istoriju, sam samcat.

Nevažno je kada je rođen, nevažno je gdje i kako je odrastao, koju školu išao, šta radio. Prvi važan detalj u Georgovom životu bio je vjerovatno njegovo članstvo u “Roter Frontkaempferbund”, boračkoj organizaciji njemačke komunističke partije. I nije važan za njega, nego samo nama odaje tajnu, da je Georg vjerovatno bio ljevičarskog svjetonazora. Sve ostalo što znamo o Georgu, da se pročitati u Gestapovskim ispitivanjima nakon njegovog hapšenja.

Zašto je Elser uhapšen?

Ni manje ni više nego zato što je izvršio atentat na šefa, jednog i jedinog, najvećeg sina svog naroda, Adolfa Hitlera lično.

Obični čovjek, Georg Elser, na pitanje kako se usuđuje nepoštovati novo narodno božanstvo odgovara precizno i jasno, da je već kratko nakon preuzimanja vlasti od strane Hitlera, shvatio da se situacija običnih ljudi dramatično pogoršava. Ne samo da ljudi imaju sve manje osnovnih životnih sredstava nego što su imali 1929. nego su izgubili i osnovnu autonomiju, recimo da odgajaju i vaspitaju svoju djecu, time što su ih djelimično sami prepustili, a djelimično ih je Hitlerjugend sam uzeo u svoju milost i nemilost.

Georg kaže, a zapisuju vrijedne Gestapove čate, stvarni razlog, zašto je pokušao ubiti Hitlera nije više bio niti njegovo neslaganje s režimom, jer je već 1933. godine i režimu i Georgu bilo jasno, pomiriti se neće nikada. Ali Georg je najkasnije 1937. vidio kuda fuehrer vodi svoj narod, naime pravo u rat. i katastrofu. Georg je već tada znao, da Hitler neće stati dok u svoj rat ne uvuče cijelu Evropu i još barem pola svijeta. Georg je bio uvjeren da zna i rješenje – ukloniti Hitlera, Goeringa i Goebellsa i time spriječiti rat.

Po svemu sudeći, Georg je bio čovjek koji je svoja uvjerenja živio i svoje ideje sprovodio u djela. Kako je znao da Hitler svakog 09.Novembra u Muenchenu drži misu (kako drugačije da nazovem taj show) palim borcima već grandiozno mitologizovanog puča iz 1923.

Te 1939. Hitlerov govor je bio planiran za 8. novembar. Da bi ostvario svoj plan i oslobodio svijet (izgleda se ili u krajnje naivnim ili u krajnje zajebanim vremenima može vjerovati u oslobađanje svijeta jednim potezom), Georg se zaposlio u kamenolomu i tamo skupljao eksploziv. U augustu je često obilazio Buergerbraeukeller, jeo jeftini ručak od 60 pfenniga i tražio pogodno mjesto i trenutak da instalira tempiranu bombu. Jednog dana našao je pogodno mjesto, svake noći krišom ulazio u pivnicu i turpijao po betonskom stubu dok nije napravio dovoljno duboku rupu u koju je pohranio na 8.novembar u 21:20 tempiranu bombu.

Ostatak priče je ili sudbina koja je, dok je svijeta, bila na strani ološa i zla, ili neka kozmička nesreća ili bog zna šta je. Bomba je naime eksplodirala u egzaktno 21:20 ubila osam i povrijedila 63 slavljenika. Na žalost, Hitler niti je bio mrtav, niti je bio povrijeđen, jer je samo trinaest minuta ranije napustio salu, a samo zbog toga, što je tog dana, uslijed jake kiše, avion za Berlin polijetao ranije.

Georg biva uhapšen u bijegu na njemačko-švajcarskoj granici. Hitler i njegovi su bili opsjednuti likom i posebno djelom Georga Elsera. Od minhenske policije i Gestapoa diktator zahtjeva da se Elser preispita do u najmanji detalj, ako treba i pod uticajem droga, hipnozom, ali da se nađe ko stoji iza njega. Hitler se nije mogao pomiriti sa činjenicom da je jedan čovjek bio u stanju organizovati tako nešto. Već sutradan Goebbels lansira priču o umiješanosti britanskih tajnih službi i britanskog špijuna Otto Strassera.

Kao “specijalni fuehrerov zatvorenik” biva prvo zatvoren u koncentracionom logoru Sachsenhausen pa poslije u Dachau pod imenom “Eller”. 9. Aprila 1945. nekoliko dana prije Hitlerovog samoubistva, u Dachau dolazi naredba sa samog vrha da se “Eller” ima eliminisati u najvećoj mogućoj tajnosti. Oficir SS-a Theodor Bongartz ga ubija iza barake pucnjem u potiljak.

Georg Elser je svoje mjesto u njemačkoj istoriografiji morao praktično naknadno zaslužiti. Poslijeratne vlade glorifikuju zavjerenike 20. jula 1944, a Elseru pripisuju sve osobine kojima su ga kitili nacisti, za jedne je bio britanski špijun, za druge ubačen Hitlerov čovjek s ciljem da uzvisi mit o fuehrerovoj besmrtnosti, za treće oficir SS-a u logoru. Tek sa pronalaskom Gestapovih zabilješki sa Elserovih ispitivanja 1964. , ali i promjenom društvene klime, istoriografija na drugi način pristipa fenomenu Elser i kreće se u pravcu rehabilitacije Elserovog imena i djela, a nekako u devedesetim i njemačko društvo počinje rehabilitovati Elsera i priznaje njegovu ulogu u njemačkom otporu.

Kratki stih Rolfa Hochhutha ilustruje dugogodišnji odnos njemačkog društva prema Elseru:

“Nakon tri decenije, samo njegovo rodno selo
naziva jednu ulicu po Johann Georg Elseru
– dok nijedan njemački grad, niti jedan”

Berlin, 26.11.2011

Deveti novembar u njemačkoj istoriji – Hitlerov prvi puč

09.11.1923 – Hitler-Ludendorff puč

Politički život Vajmarske republike se uglavnom odvijao na ulici. Mlada demokratija svim snagama pokušava uspostaviti državnu vlast, ali projekt uglavnom ostaje projekt socijaldemokratske partije. Sve snage ujedinjene desnije od centra, ali i ekstremna ljevica ne priznaju vlast, desničari joj prebacuju novembarsku izdaju, desni mediji pričaju o „novembarskim zločincima“, „jevrejskoj vladi“, „izdajnicima u Berlinu“ itd.

Legenda o ubodu u leđa u jednoj poštanskoj karti

U atmosferi u kojoj vlada visoka inflacija, u kojoj poslijeratna privreda ne uspijeva snabdijeti ni minimume potreba stanovništva, u šoku izgubljenog rata i francuske okupacije rurske oblasti, desničarske snage vrlo lako mobilišu pristalice. Centar svih nacionalističkih i otadžbinskih pokreta postaje Muenchen. Masovne demonstracije, organizacije demobilisanih vojnika se udružuju u paramilitarne postrojbe i stavljaju se pod komandu bivših oficira, sila na ulici postaje priznato političko sredstvo. Sve te grupe otvoreno proklamiraju bavarski separatizam, NSDAP ide dalje i zalaže se za svojevrsni marš na Berlin, po uzoru na Mussolinijev marš na Rim. Situaciju u Bavarskoj treba prenijeti na Berlin, ali se prvo treba uzurprati i učvrstiti moć u samoj Bavarskoj. Cenralna vlada pod Ebertovim vodstvom iz Berlina traži zabranu desničarskih medija, prije svega „Voelkischer Beobachter-a“ organa Hitlerovog NSDAP. Kulminacija tog sukoba događa se 18. Oktobra 1923. kada Otto von Lossow, komandant bavarske jedinice Reichwehra, odbija izvršiti naređenja kancelara Eberta, ministra odbrane Gesslera i vojnog komandanta von Seeckta da sprovede u djelo zabranu organa NSDAP. von Lossow biva otpušten, na što on bavarsku diviziju stavlja pod komandu bavarske vlade.

NSDAP u Buergerbraeukelleru 1923

U tako usijanoj situaciji, najvažniji dijelovi nacionalističkih pokreta u Bavarskoj se 08.11. skupljaju u Buergerbraeukeller-u, jednoj od mnogobrojnih minhenskih pivnica, s ciljem organizovanja puča i preuzimanja bavarske vlade. Kao u nekom hollywoodskom akcionom filmu Hitler i Goering upadaju na taj skup u pratnji mnogobrojnih pristalica u SA-Uniformama. Hitler izvlači revolver i puca u plafon čime pridobija pažnju publike, izjavljuje da su okruženi SA trupama i da je izbila nacionalna revolucija. Vodje pokreta von Kahr, von Lossow, Seissler und Ludendorff Hitler poziva na dogovor u posebnoj sobi, dok Goeringu ostavlja da govori pred uzavrelom publikom. Hitler sa generalima postiže dogovor i proklamiraju novu njemačku vladu i već sutradan dijele letak sa slijedećim sadržajem:

„Proklamacija njemačkom narodu. Danas je vlada novembarskih zločinaca proglašena svrgnutom. Formirana je nova vlada, koju čine general Ludendorff, Adolf Hitler, general von Lossow i pukovnik Seissler.“

U međuvremenu Ernst Roehm sa SA zauzima minhensku zgradu ministarstva rata.

Puč 1923. na Marienplatz-u

Marš počinje ujutro 09.11. Pučisti zauzimaju zgrade u neposrednoj blizini Buergerbraeukellera i kreću pravcu Marienplatz-a. Odredi bavarske policije i Reichwehra odani vladi u Berlinu u toku popodneva uspijevaju da spriječe puč i uhapse njegove vinovnike. U uličnim borbama gine 16 pučista i četiri bavarska policajca.

Sam puč iz retrospekive ne izgleda posebno spektakularno, posebno kada se uporedi sa uličnim borbama nakon novembarske revolucije.  Ali su njegove posljedice donekle odredile budućnost Vajmarske Republike i njemačkog društva.

Optuženi poziraju pred sudom (1924.)

Sam Hitler biva optužen za veeizdaju u kojem Hitler po prvi put ima priliku pokazati svoj retorički talenat i sudnicu pretvara u svoj politički forum i platformu. Od sebe pravi nacionalnog heroja, koji je pozvao na puč protiv „istinskih veleizdajnika“. Sud prihvata odbranu u kojoj neko „ko misli i osjeća tako njemački kao Hitler“ i ko se odlikuje „čistim otadžbinskim duhom i najplemenitijom voljom“ ne može osuđen kao izdajnik i ne može, kao stranac, biti protjeran iz Njemačke, što je predviđeno zakonom, i stoga biva osuđen na pet godina zatvora sa mogusnošću prijevremenog otpuštanja već nakon šest mjeseci. Nakon što je u zatvoru izdiktirao svoje programsko djelo „Mein Kampf“ nakon devet mjeseci Hitler biva otpušten.

Ludendorff nije osuđen zbog olakotnih okolnosti zasluga za njemački narod u prvom svjetskom ratu.

Hram časti slikan 1936.

Hitler i NSDAP su puč instrumentalizovali u propagandne svrhe. NSDAP od tada nosi „krvavu zastavu“ kao najvišu partijsku relikviju, svake godine su devetog novembra organizovani govori na grobu žrtava, iste se stilizuju u „za Njemačku pale krvave svjedoke“, najviše partijsko odlikovanje „orden krvi“ se daje u čast palih pučista, na Koenigsplatzu se grade dva „hrama časti“ u čast žrtava. Deveti novembar od 1939. godine postaje državni praznik.

U mitologiji NSDAP, pa time i njemačkog društva u trećem Reich-u puč zauzima centralno mjesto, kao začetak ideje nacionalnog buđenja Nijemaca i hiljadugodišnjeg Reich-a koji je trajao dvanaest godina.

09.11.1923 je i direktno povezan sa atentatima 09.11.1938 i 08.11.1939 godine u Muenchenu o kojima će biti riječi u slijedećem blogu.

 

Berlin, 13.11.2011

Vedmir Osmanovic