Ναι ή όχι? Ίσως.

Kada sam prosle sedmice cuo da su tzv. pregovori grcke vlade s “institucijama” prekinuti, time sto je grcki premijer odluku o daljnjim pregovorima prebacio u polje cjelokupnog grckog naroda, koji referendumom treba da se izjasni o necemu sto niti ima smisla, niti bilo kakvu supstancijalnu pozadinu, pomislih, da je to obicni trik nekog sibicara s Balkana. Kada sam jos procitao da je taj potez podsjetio na besmisleni Milosevicev referendum, vec se u meni formirala slika Ciprasa, kao tipicnog balkanskog politickog diletanta, slicnog cijeloj armiji politicara u zemljama bivse Jugoslavije.

Moja predstava o Ciprasu se i nije sustinski promijenila, jos uvijek smatram da je nakon izbora pravio uglavnom lose ili nikakve poteze. Naravno da ovdje mora biti istaknuto da ja raspolazem sa uskim spektrom informacija. Zato, ovdje mogu opisati samo svoju, potpuno subjektivnu percepciju fenomena oko grcke krize.

Cini mi se da je od samog pocetka, Siriza svoj mandat shvatila i kao mandat za reformu Evropske Unije i eurozone. Uz to postoji ubijedjenje da je uzrok grcke krize iskljucivo briselska birokratija. Iz toga proizilazi zakljucak, ili barem nada, da bi Grcka reformom evropskih institucija vec bila na putu ekonomskog oporavka, bez djelicmicno katastrofalnih posljedica politike austeriteta koje trpi grcko stanovnistvo. Previse bi sada bilo upustati se u ozbiljnu analizu uzroka grcke krize i posebno odgovoriti na pitanje da li bi Grcka danas bankrotirala bez eura i EU. Odgovor na to pitanje treba svakako ostaviti buducim ekonomistima i istoricarima.

Najkasnije u proslu subotu, Cipras je morao shvatiti da su i ostali Evropljani birali vlade koje, kako stvar izgleda, vecinski kazu da ne zele biti reformisane. Uci u konflikt sa prakticno svim evropskim vladama bez internih strateskih ili taktickih partnera, moze se mozda interpretisati kao pozicija nekoga sa cvrstim nepokolebljivim stavom, ali i kao besmisleni tvrdoglavi blef i sustinska nespremnost na bilo kakve ozbiljne pregovore. S obzirom na kolosalnu nadmoc druge strane, Cipras i Varufakis mozda jesu od pocetka ocijenili da pregovori nikada i nisu imali smisla ili bili moguci, te su ih i vodili samo s ciljem kupovine vremena. To bi naravno impliciralo da je Grexit ne samo bio moguca opcija, nego i izriciti cilj grcke vlade. Dodatno provociranje, uvlaceci aktere kao Putina ili Kineze u internu stvar eurozone sigurno nije pomoglo smirivanju situacije, tako da je iznenadni referendum i povlacenje s pregovora bio kraj jedne farse. Situaciju mozda najbolje opisuje Junckerov pateticni govor koji, iako naknadno odglumljen, da naslutiti kako su se osjecali “evropski partneri”.

Umjesto igre pregovora, grcka vlada je propustila pokrenuti ozbiljne reforme u samoj Grckoj, stavljajuci sudbinu Grka u ruke ministara finansija eurozone i MMF-a. Opet, postoji mogucnost da sam ja nedovoljno informisan, ali iz moje perspektive grcka vlada je ucinila veoma malo da sprovede stvarne reforme u Grckoj, fokusirajuci skoro svu energiju na agendu pregovora. Slusajuci kratke televizijske ankete sa ulica Atine, ljudi obicno znaju reci, da, zelimo biti i u Evropi i eurozoni, ali jos vise zelimo da mjere stednje, nakon pet teskih godina prestanu. Kao da ce, odluceli se Grci da vise ne pregovaraju sa eurozonom i polako pocnu ostvarivati, na bilo koji nacin, izlaznu strategiju iz eura, svi ekonomski problemi, ili ono barem stednja, biti rijeseni. Izlazna strategija svakako moze u sebi sadrzavati i sansu za ozdravljenje grcke privrede, ali u svakom slucaju put ka tome moze sa velikom vjerovatnocom biti mukotrpniji od dosadasnjih pregovora sa “institucijama” i nametnutih “mjera stednje”.

Pogledajmo malo na drugu stranu, ovdje predstavljenu iz perspektive njemacke javnosti. Njemacki mediji po pitanju Grcke imaju rijetko (kao notorni Bild-Zeitung) jasan stav. Danas sam na televiziji gledao dva intervjua sa ekonomskim strucnjacima, jednim iz politicke partije, drugim iz nekog ekonomskog instituta petorice, koji kao da su jedva docekali ovakav razvoj dogadjaja. Jedan, mladi i perspektivni kadar CDU se zalaze za Grexit, ali da ce EU vec znati kako se suociti sa humanitarnom katastrofom i Grcima slati humanitarnu pomoc. Iako je Wolfgang Schäuble inteligentniji od ovog nadobudnog momka, sustinski se njegov stav u sporazumima ne razlikuje od ovog. Mi cemo vam kao pomoci, ali zato imate da klecite pred nama. Tu se uopste ne radi o visini pomoci, nego vise o principu odlucivanja. Tamo gdje smo ranije politiku definisali uz pomoc sintagmi kao “zbir kolektivno obavezujucih odluka” i demokratiju “suverenih i gradjana s jednakim pravima”, cini se kao da se vracamo u devetnaesti vijek i borbu izmedju univerzalnosti pojedinca i jednakosti njegovih prava s jedne i gradjanskih prava koja se po cenzusnom zakonu o izborima vrijednuju visinom placenog poreza. U romanima devetnaestog vijeka da se procitati da se gradjanstvo nikada nije bunila oko visine poreza, cak stavise, visina poreza je bila stvar prestiza. I zasto bi? Gradjani su samouvjereno vladali politickim sistemima devetnaestog vijeka, dok je radnistvo placalo prilicno niske poreze, neuporedive s danasnjim. Danas, ogroman dio gradjana sa divljenjem posmatra humanitarni rad kojekakvih privatnih fondacija i pojedinaca, uz potpuno nepovjerenje u one organizacije kojima i sam pripada i u kojima barem ima teoretsku mogucnost uticaja. Ocigledno je da ljudi vjeruju da ce Bill Gates zajedno sa suprugom iskorijeniti neku bolest, istovremeno zahtijevajuci da se drzavni troskovi za te svrhe svedu na minimum. Istovremeno se uopste i ne osjecajuci drzavljaninom, nego opet samo pripadnikom zamisljene drzavotvorne etnicke grupe.

Drugi strucnjak je ustvari ponovio ovu istu tezu, sa slabo prikrivenom radoscu objasnjavajuci da Grcku ocekuje humanitarna katastrofa, ali da ce u slucaju potvrdnog odgovora na referendumu i obaveznih naknadnih izbora nova vlada opet sjesti za pregovaracki sto i da ce mjere stednje na kraju Grcku izvuci iz te katastrofe. Naravno da ce u slucaju negativnog odgovora Grcka postati evropski humanitarni problem.

Smatram da Cipras i Varufakis nisu dorasli situaciji u kojoj su se nasli, da je ne samo bilo moguce, nego i daleko odgovornije bilo i Grcima reci istinu, da su u pali u milost i nemilost aktera medju kojima ne mogu naci vecinu koja bi dovela do sustinskih promjena na tom nivou. Jedini preostao nivo djelovanja jeste jos samo Grcka sama, drzavno i ekonomsko uredjenje koje zahtjeva korijenite reforme. Te reforme su izvodive samo u Grckoj i one nisu u potpunosti sprijecene zahtjevima evropskih “partnera”. U odnosu naspram tih partnera grcka vlada je igrala visokim ulogom, i cini se, izgubila. Vjerovatno je bilo inteligentije umjesto konfrontacije i pregovora, jednostavno saradjivati.

Sta sa referendumom? Raspisati ga na nivou EU i konacno se odluciti sta hocemo.

Leave a Reply