Book challenge

Znao sam, da ću, kada me je Uroš nominovao za book challenge, nakon što napišem post o tome razmišljati još par dana. Deset knjiga sam napisao u par sekundi, bez pretjeranog vaganja i stopostotno ubijeđen da ću već za nekoliko trenutaka misliti o svim onim knjigama koje nisam postavio. Prevario sam se, ovih deset su sasvim ok, pitanje koje ostaje jeste samo, zašto baš ovih deset?

Odgovor na ovo pitanje je prilično jednostavan. Zato što su uglavnom ove knjige promijenile način mog razmišljanja, zato što me ti radovi nisu samo doveli u situaciju da dugo nakon čitanja preturam u glavi nove spoznaje, nego su te spozaje trajno promijenile tok mojih misli. Imam u glavi neku sliku svog života kao vozila koje se kreće određenim putem. Ove knjige, i naravno ne samo knjige nego i drugi kulturološki fenomeni su na taj put uticali kao krivine koje me uvijek izvedu na pravi pravac prema… a šta ja znam prema čemu, da sam religiozan, znao bih. Uglavnom, najugodniji bi vjerovarno bio neki cruise u nekom velikom gran tourismu na ravnom autoputu, ali ruku na srce, zar to nije i najdosadniji način tog životnog putovanja? Krivine su ono za što živimo! Pored ovih krivina, postoje i ona umjetnička djela koje na putu predstavljaju radove ili tek poneku rupu, koje te malo protresu, ali ti ipak nastaviš svojim putem.

1. Veliki atlas sveta (Mladinska knjiga)

Moja prva knjiga je bio ovaj Veliki atlas sveta u čirilićnom izdanju (Mladinska knjiga). Mama je naime neke davne godine s početka osamdesetih, u firmi na rate kupila taj Veliki atlas sveta, a ja sam se u istoj sekundi zaljubio u njega. Na početku sam uglavnom listao i gledao karte i slike, tražio sve moguće države, gradove, rijeke, planine i kontinente koje bih čuo na televiziji, uglavnom na sportskim prenosima i dnevniku. Tu sam tražio fudbalske klubove Kupa šampiona i Kupa UEFA, zaokruživao gradove na kojima će se igrati buduća svjetska i evropska prvenstva. Nešto kasnije sam počeo i čitati drugi dio atlasa, koji opisuje svjetske regije i države. Atlas je bio važan i zbog toga, što sam uvijek znao gdje mogu naći informacije (glavni grad, zastava, broj stanovnika, religije itd.) o stranim zemljama. Nešto kao moj prvi google.
Taj atlas je na ovoj listi, zato što je već tada, vrlo rano, bilo jasno da će me fascinirati stručne knjige, dok ću beletristiku otkriti tek mnogo kasnije. Beletristika tog vremena bili su Veliki Blek i Zagor. Moja druga knjiga bio je ustvari komplet knjiga (plava, crvena i zelena) neke dječije enciklopedie, pa onda Dečije sveznanje itd. Obično su djeca, koja su čitala takve knjige bili obavezni čitaoci Polikinog Zabavnika, što kod mene nije bio slučaj, činjenica koja bi takođe zahtjevala neku posebnu analizu, možda neki drugi put.

2. Morton Rhue – The Wave (ustvari Die Welle, jer sam ja čitao njemački prevod)

Nakon toliko godina bježanja sa svakog časa lektire od sedmog osnovne do prvog razreda srednje škole prva knjiga koja je ostavila utisak na mene bila je taj Val Mortona Rhue-a. Prije nego kažem zašto, moram spomenuti ta bježanja s lektire. Od sedmog razreda osnovne škole nisam pročitao niti jednu jedinu lektiru koja je tražena. Danas mogu samo filozofirati o razlozima toga, neki stvarni odgovor nemam. Čitao sam i u to doba, sigurno i više nego ostali, čak sam ponekad uzeo i da pročitam i neke stvari koje su mogle ličiti na lektiru. Srpskohrvatski jezik kao predmet bio je podjeljen na časove gramatike i časove književnosti. U gramatici sam bio as, već od petog razreda u ligi lingvista i učešćom na raznim nivoima takmičenja, što je garantovalo najmanje tricu iz SH. Časovi književnosti koji su se bavili teorijom i istorijom su me takođe interesovali, to sam čak i čitao odlomke književnih djela i druge primjere koje služe izučavanju književnosti, ali sam se svom snagom oprirao da čitam zadanu lektiru, gdje ću ja morati prepričati šta sam pročitao i to i zapisati. Na kraju, jednostavno sam izostajao sa svakog časa kada je lektira trebala biti prepričana.
Ta se tradicija umalo nastavila nakon preseljenja u Njemačku. Kada sam krenuo u školu moj njemački je bio očajan, a nekako tek s tim polaskom se čitala lektira. Ne mogu se viče sjetiti autora ili naziva knjige. Već nakon nekoliko stranica ja sam odustao od čitanja i nastavnici objasnio da je čitanje jedne cijele knjige prenaporno za mene i moje poznavanje jezika. Na kraju tog devetog razreda (krenuo u februaru, završio u julu), Njemački jezik je bio jedini predmet koji je bio “bez ocjene”. Nastavnici su me bez obzira na to prebacili u deseti razred.

U desetom razredu sam čitao lektiru, mada se danas ne mogu sjetiti koje su knjige bile na dnevnom redu. Sve u svemu niti jedna o revoluciji, hrabroj partizanskoj borbi, ruski klasik itd. Pored toga, citala se jedna knjiga po semestru i lektira se nije prepricavala, nego analizirala, nešto što je bilo bliže mom pristupu učenja jezika kao predmeta.

Tada sam čuo i da i u Njemačkoj postoje knjige koje su na indeksu, tj. ne čitaju se u školskom planu i programu, mada su se ranije radile. Jedna od tih bila je knjiga “Die Welle” koju sam ja odmah iznajmio u školskoj biblioteci i pročitao “u sekundi”. Do danas je smatram jednim od najboljih misaonih eksperimenata o nastanku totalitarizma, mada do danas nisam shvatio, otkud na indeksu.

3. Mark Twain – Huckleberry Finn

Nekako u to vrijeme sam odlučio početi čitati i beletristiku i vratiti se i na one stvari o kojima su moji vršnjaci pričali ranijih godina. Junaci njihovog djetinjstva su bili Tom Sawyer i Huck Finn, najviše zbog filmova koje su gledali, a koje ja nisam. Kada sam pročitao Huck-a, onda sam počeo gutati sve Twainove knjige. Tada sam upoznao nešto što ja zovem briljantan um, vjerovatno ono kako ja definišem pojam genija. I tada i danas smatram da ti moji vršnjaci uopšte nisu shvatili Huck-a, niti na isti način interpretišu tu Twainovu genijalnost.

4. Heinrich Heine – Deutschland ein Wintermaerchen

Prva i jedina lektira na ovom spisku, uz to, prva i jedina poezija na njemu. Slično kao za Twain-a, nakon prvih stihova meni se otkrio Heine-ov briljantan um, na neki svoj specifičan način. Naravno, i Goetheov Faust je genijalan, vjerovatno i veći i umniji i ako postoje objektivni kriteriji analiziranja književnosti, kvalitetniji od Heine-a. Ono što Goethe-u fali je ta doza hip hopa da bi mogao biti na ovoj listi. Heine je mangup koji ne samo da zna cijelom društvu “in your face”napraviti remek djela kao ovdje pomenutu “Deutschland – Ein Wintermaerchen” ili “Die schlesischen Weber” , nego zna i prići trebi, izrecitovati joj nešto svoje na što će ona u sekundi pasti u njegov krevet. I naravno, autor je mog omiljenog poetskog djela “Das Fraeulein stand am Meere”

5. Bertolt Brecht – Die Massnahme

Nekad je neko rekao da ko u svojoj mladosti nije komunista nema srca, te da ko u svojoj starosti ostane komunista nema pameti (Ko mi dokaže čiji je ovo citat u originalu ima piće od mene). Prije nego što sam postao komunista, a bi sam na dobrom putu, ja sam valjda ostario. Vjerovatno protiv mainstream-a interpretacija Brecht-ove Massnahme ja nisam postao komunista nakon čitanja i gledanja. Naprotiv, ja sam se samo usr’o od straha.

6. Franz Kafka – Der Process

Prvi momenat, zašto sam uopšte počeo čitati Kafku, bila je moja fascinacija činjenicom da je čovjek iz Praga, a piše na Njemačkom. Meni je taj pojam multikulturalizma koji dozvoljava da u gradovima postoje nacionalne manjine koje postoje skoro pa autonomne same za sebe u svom kulturnom okruženju jeste bio i ostao nesvatljiv. Kada sam počeo čitati, nekako paralelno sa početkom mog studija političkih nauka i još ponekom borbom protiv birokratije u Njemačkoj, često sam prepoznavao kafkaeske situacije u sopstvenom životu. Nekako uz čitanje Processa (koji ja čitam prije svega kao veoma duhovito štivo) i učenje o birokratskim strukturama i “najdemokratskijih” država kao SR Njemačka čovjek na neki način dobije predstavu o zakonu velikih brojeva u političkom sistemu, odnosu građanin država i državnoj upravi uopšte.

7. Hannah Arendt – Origins of totalitarianism (ja čitao kao Urspruenge des Totalitarismus, pa kasnije i Izvori totalitarizma)

Kao student političkih nauka na OSI-ju Slobodnog univerziteta u Berlinu, ime Hannah Arendt se spomene u bukvalno prvoj rečenici prvog predavanja. Svaki student već u prvoj sedmici operiše njezinom definiciji moći. Stoji anekdota da njemačkog studenta političkih nauka prepoznaješ po tome što pored omiljenih, na radnom stolu uvijek ima knjige Hannah Arendt i Max Weber-a. U čitanju “izvora” ja sam opet prepoznao onaj originalni momenat koji sam tako davno našao u Twainu. Hannah je najbliža nekom mom životnom motu “misli radikalno, djeluj umjereno”, u svojim djelima ona tako bistro analizira društvene fenomene i svaki njihov detalj, da je to trajno promjenilo način mog razmišljanja. Ako hoćeš da shvatiš nešto, onda moraš da to ispitaš do korijena, da osvjetliš sve detalje, a posebno moraš isključiti svaki ideološki pristup temama, čak i kad znaš da to može rezultirati i opovrgavanjem tvoje teze i raznim neugodnostima.

8. Niklas Luhmann – Soziale Systeme

“Dajte mi profesuru i ostavite me 30 godina na miru, dobićete najobimniji sociološki rad u istoriji čovječanstva…”, tako nekako se Luhmann prijavio na konkurs za profesuru na univerzitetu u Bielefeldu i postao prvi profesor ostog. Ova rečenica je stajala i u opisu seminara o Luhmannovoj teoriji sistema u katalogu OSI-ja. Odlučio sam se da probam i ostao fasciniran pitanjem koje se nametalo nakon prvog odslušanog predavanja – kako misliti cjelokupni društveni sistem bez čovjeka/pojedinca kao normativne mjere? Wow!!! Kako misliti društvo bez ljudi??? U pamćenju će ostati još i to da je Luhmannovo djelo, ovdje Soziale Systeme kao primjer, kao nešto najkomplikovanije što sam s fascinacijom čitao do kraja.

9. Thomas Bernhard – Alte Meister

Bernhard je za mene poslijeratni Kafka. Tačka! Bernhardova kritika poslijeratnog društva je radikalna, teme su u svim njegovim djelima slične, ali od svih njegovih djela, najviše me fasciniralo ovo. Vjerovatno zbog nevjerovatnog Staccata u dugim rečenicama. Čisti hip hop.

10. Slavoj Žižek – Paralaksa

Dovoljno je pročitati jedno Slavojevo djelo da bi se razumio način na koji on razmišlja i poenta njegove filozofije. Pored toga, ja sam iz paralakse naučio jednu stvar i pomalo me je stid što se to desilo nakon trideset i preko godina mog života. Naime, za recepciju i vrednovanje nekog umjetničkog djela skoro je nevažno ono klasično školsko pitanje “šta je autor htio reći”? Daleko važnije za shvatanje jeste ono što je on stvarno rekao i ono što je izostavio, i to u svakom svom segmentu. Uz to je važna i sama percepcija nekog umjetničkog djela u društvu, bez obzira na namjere autora.

U ovaj spisak moram uvrstiti još jedno literarno djelo, iako to nije knjiga. Die “Todesfuge” Paula Celana je ostavila sličnu imprresiju na mene kao gore navedene knjige.

Leave a Reply