Posljednji članak o Srbiji

Ima tome sigurno dvije godine, ako ne i više, kada sam na e-novinama ostavio komentar u kojem sam iznijeo malu analizu mogućnosti dolaska naprednjaka na vlast u Srbiji, ocijenivši da bi takav razvoj događaja mogao imati i pozitivne efekte, ali upozorio od mogućih dugoročnih posljedica. Naravno, da ni pod razno nisam pomislio da bi određene političke snage u Srbiji tako nešto shvatile kao opciju kasnije više ili manje otvorene podrške Aleksandru Vučiću. Zašto danas mislim da dolazak Vučića na vlast ima i pozitivnih efekata, prije svega kratkoročnih, i posebno na srbijansko okruženje, ali i da ima pogubne efekte za srbijensko društvo?

Čovjek bi morao biti veliki idiot, da briselske pregovore i parafirane ugovore ne vidi kao pozitivan pomak u odnosima između balkanskih država. Najveća žarišta devedestih Bosna i Hercegovina s jedne, i Kosovo s druge strane ostaju prepuštena sami sebi, s time što će Kosovo ranije imati priliku da zaokruži svoj suverenitet, dok će BiH vjerovatno ostati na milost i nemilost raznim Dodicima sva tri plus jedan naroda. Paradigmatična promjena u odnosu Srbije, pa i Hrvatske u odnosu na BiH, čini se to, da obje dižu ruke od tog “problema” dobrovoljno odustaju od svog uticaja na srpski ili hrvatski narod u BiH. Zašto?

Nacionalizam je konačno pobijedio i time postao mainstream državna ideologija. SNS u Srbiji, a velikim dijelom HDZ u Hrvatskoj više nemaju istu podršku desnog konzervativnog dijela stanovništva iz prostog razloga što i DS i ostale partije u Srbiji (SDP u Hrvatskoj) zastupaju iste nacionalističke teme, koje su u opštem diskursu od vrlo jasnih parola “ugroženosti” devedesetih postale moderne evropske politike “zastupanja nacionalnih interesa” bez da su se u biti promijenile. Ako je u Srbiji, vrijeme je da se prestanemo baviti Hrvatskom u članku o Srbiji, ikada postojala građanska alternativa (što jeste vrlo nejasan pojam) nacionalizmu, njezine stranke to više nisu, a SNS jeste najmanje onoliko građanska kao i ostale parlamentarne stranke. Prividni zastupnici konzervativnog nacionalizma, Koštuničina DSS i Šešeljeva SRS jesu prilično marginalizovane. Takve neznatne, tek prividne razlike između građanskog i nacionalnog političkog stožera, dovoljne su da faktičko priznanje samostalnosti Kosova ne rezultuje u milionskim demonstracijama na ulicama Beograda, jer pored SNS-a u Srbiji više ne postoji politička snaga koja je i kroz svoje članstvo, ali i finansijske mogućnosti, sposobna da ih organizuje. Ja čak sumnjam da bi danas i SNS bio u stanju mobilizovati takvo nešto. U ovom kontekstu, pitanje koje će DS morati postaviti i riješiti u svojim redovima jeste, da li je bilo, naravno uvijek pod premisom da je čelnicima DS-a ostanak na vlasti bio najviši prioritet, oportunije sprovoditi otvorenu evropsku politiku, prihvatiti tadašnje ponude EU u vezi s Kosovom i prosto izdržati pritsak s desna, koji bi bio istog kvaliteta kao onaj koji danas izdržavaju SNS i SPS od strane DSS-a i SRS-a, doduše daleko većeg kvantiteta. Nadmetanje u nacionalizmu sa šegrtima Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja je svakako besmisleno.

Nakon gore izvedenih podataka, čovjek se zaista može upitati, zašto je onda dolazak Vučićevog SNS-a na vlast posebno problematičan i to ocijeniti kao normalan demokratski proces ili čak kao početak stabilizacije srbijanske demokratije. Možda. Meni se pak čini, posebno nakon svih poteza koje je novi srbijanski vladar, Aleksander Vučić, vukao nakon dolaska na vlast, da srbijansko društvo nikako nije profitiralo na bilo kojem polju. Dok su tzv. demokrate za vrijeme vladavine Borisa Tadića mislili da je, navodno, zaposjedanje pozicija u srbijanskoj privredi ključ za prividno civiliziranje jednog društva još uvijek prilično okorjelog u stari autoritarni državni sistem, način da se dogoročno zauzmu ključne pozicije u društvu i time osigura vlast, koja će biti nezavisna od budućih izbora, Vučić je vrlo pažljivo čitao svog Makijavelija i kao prvo zauzeo, opet samo prividno, ključne državne institucije. Tvrdim da su oba ova pristupa, samo fasada za ono što se dešava iza kulisa, a to je upravo cementiranje onog sistema koji je ustvari izmislio i uveo Milošević i koji i danas, uz određene modifikacije, sjajno funkcioniše. Vučićev uspjeh da u svoje svrhe, a to je bio neminovni rezultat izbora, mobiliše cjelokupnu alternativu srbijanskom političkom sistemu, primoravši je na odustanak od izbora, jeste srž problema. Glavni cilj te alternative jeste bio svrgavanje Tadićevih demokrata s vlasti (što svakako po automatizmu jeste jačanje SNS-a), a Vučić je shvatio kako da sa nekoliko jeftinih poteza tu nekadašnju alternativu reintegriše u sistem. Umjesto fundamentalne opozicije u svim sferama javnog života, totalnog izuzimanja iz sistema (koja je bila neophodna i za vlasti demokrata), Srbija danas ima “civilizovanu opoziciju”, “civilizovane javne i privatne medije”, “civilizovano sudstvo”, “civilizovan nevladin sektor”. Čak se tu i tamo od aktera bivših alternativnih pokreta mogu čuti riječi hvale za novu vladu,  u smislu da Vučić “demokrate uči demokratiji”, “vuče prave poteze, bez obzira od koga dolazili”, dok se u suštini ništa nije promijenilo. Ono što ogromna većina njih previđa, jeste to, da Srbija nikada više, ustvari dok je Vučića i njegovih ambicija, neće smoći snagu da ozbiljnjije poljulja korumpirani sistem, a posebno ne na budućim izborima. Nikada više neće postojati demokratska snaga koja će moći mobilisati dovoljno kritične mase koja će na izborima ponuditi alternativu Vučiću, a to posebno nikada neće biti Đilas.

Naravno da je to samo privremeno stanje i za susjedne države. Vučić i Nikolić nisu samo vrlo dobro poznati akteri na balkanskoj političkoj sceni u zadnjih dvadeset i kusur godina, nego svima mora biti jasno, da obojica neće imati nikakvih skrupula opet pokrenuti ekstremno nacionalističku politiku onog momenta kada im to bude u interesu. Jedina stvar koja im nikada neće biti u interesu jeste slobodno i demokratsko društvo samoopredijeljenih građana.

 

Vedmir Osmanovic, Berlin, 01.05.2013

Leave a Reply