Mit o denacifikaciji

U nebrojenim diskusijama i prilično neprimjerenim poređenjima postratnih društava, ovdje prije svega onog zapadnonjemačkog nakon drugog svjetskog rata i srbijanskog nakon ratova devedesetih, često dođete u priliku da čujete argumente tipa „oni su za razliku od ovih bili vojno poraženi, sprovedena ja denacifikacija i slično“. Pitanja koja se sama postavljaju, jesu upravo „šta je to denacifikacija?“, „da li je sprovedena?“, „da li nešto kao denacifikacija može biti sprovedeno?“ i ono čime se u stvari u prvoj liniji bavi ovaj članak „šta se ustvari misli kada se kaže denacifikacija u Njemačkoj?“ i „kako je sprovedena?“

Na ova pitanja ću probati odgovoriti iz  veoma subjektivnog ugla, kroz tri teme koje su, između ostalih, u jednoj mjeri označile ono što mi trivijalno nazivamo denacifikacijom, a pravim imenom bi se to na njemačkom zove „Vergangenheitsbewaeltigung“, pojam čiji bi najbolji prevod bio vjerovatno „savladavanje prošlosti“ u smislu savladavanja nekog komplikovanog matematičkog zadatka. Upravo tako ja doživljavam odnos njemačkog društva naspram vlastite prošlosti.

Prije nego počnem apsolvirati tri najavljene teme, moram ponovo napomenuti da su one proizvoljno izabrane, kao meni lično najinteresantnije, dok se ne smiju smatrati niti reprezentativnim, niti paradigmatskim. Interesantan podatak je recimo da Fischer-Lorenzov „Leksikon Vergangenheitsbewaeltigunga u Njemačkoj“ bilježi 274 zasebna članka u šest istorijskih poglavlja, koji sam po sebi može ilustrovati da je ovaj članak proizvoljni izbor autora. Teme koje će ovdje morati ostati zaobiđene imaju itekako ogromnu, pa naravno i veću važnost od izabranih.

Svjestan sam da će ovaj članak imati prilično kritičan ton, posebno što se tiče iskrenosti, brzine i rješenosti njemačkog društva da se suoči sa svojom prošlosti, tako da želim naglasiti, da njemačko društvo nije jedino koje se našlo u sličnim istorijskim okolnostima i da je, mjereno sa drugim narodima, prošlost Njemačke, prije svega u Saveznoj Republici Njemačkoj, veoma dobro obrađena i da je dobar dio istoriografije došao upravo iz njemačke nauke i potrebe društva da budu obrađene. Uzmimo za primjer druge nacije, gdje su „nacionalni zločini“ do danas često tabuizirani (zločini u španskom građanskom ratu, italijanski pokolji u Abesiniji, japanski zločini u Koreji i Kini itd.) ili prosto negirani (Srebrenica, genocid nad Armencima).  Iluzorno je, recimo, očekivati da se u Ankari nađe spomenik žrtvama genocida nad Armencima, dok u Berlinu na centralnom mjestu postoji spomenik žrtvama genocida, iako je od same činjenica da isti postoji, interesantnija društvena debata koja se vodila oko njega. Razlog za različito viđenje prošlosti sopstvenog naroda, kada poredimo njemački sa drugim narodima, prije svega treba tražiti u posebnosti zločina nacionalsocijalističkog režima, posebno kada ovdje pričamo o perspektivi počinioca. Iz perspektive žrtve, svaki zločin jeste sličan, jer, besmisleno je mjeriti intenzitet patnje žrtve, ali kada postoji sistem uništavanja kakav je proizveo nacionalsocijalistički režim rajha, uveliko se oslanjajući na društvo u cjelini, na oficire, pravnike, teologe, zdravstvene radnike, ekonomiste, naučnike, kada nacionalni projekt iz početne pohlepe cjelokupnog društva preraste u društveno odobreni sistem uništavanja svega što je određeno kao „strano tijelo“ u postuliranom nacionalnom korpusu, bilo to na početku uništenje mentalno zaostalih, kasnije progon i uništenje stotina hiljada Roma, šest miliona Jevreja, i desetine miliona sovjetskih građana, Poljaka i drugih, onda se tu može donekle i tražiti razlog, zašto postoji potreba i posebnost u njemačkom savladavanju prošlosti.

Denacifikacija

Denacifikaciju je najbolje definisati kao pokušaj saveznika da se njemačko društvo oslobodi uticaja nacionalsocijalističke i militarističke ideologije. Najvažnije odluke saveznika jesu bilo osnivanje suda koji će se baviti pravnom obradom nacionalsocijalističkih zločina već na Jalti prije okončanja rata, odluka iz koje će kasnije proizrasti čuveni „Nirnberški sud“ i zabrana nacionalsocijalističkih organizacija i simbola. Te odluke na konferenciji na Jalti našle su svoju ozakonjenu normu u aktima Potsdamske konferencije, koja generalštabovima okupacionih snaga daju ovlasti za sprovodbu denacifikacije njemačkog društva i kooordinaciju denacifikacije nalažu „Savezničkom kontrolnom vijeću“, kao najvišem organu okupirane Njemačke.

Uzmemo li u obzir, da su savezničke snage po zauzimanju njemačke teritorije najviše nacističke službenike i vojnike internirali u logore (često u oslobođene KZ), kao prvi akt denacifikacije na terenu da se nazvati direktiva JCS 1067 američkih snaga, kojom se automatski hapse svi oni koji su imali važne pozicije u, kasnije i od „Nirnberškog suda“ kao zločinačkim organizacijama proglašenim, nosiocima režima, prije svega SS, SD, Gestapo-u i Korpusu političkih vođa NSDAP. Tako je otprilike dvjesto hiljada „počinioca“ iz statusa interniranog dobilo status osumnjičenog za ratne zločine.

Nije teško pretpostaviti da su saveznici već ubrzo pokazali neslaganje u sprovođenju programa denacifikacije. Dok su sovjetski organi u svojoj zoni odgovornosti kao glavni cilj denacifikacije imali kažnjavanje buržoaske elite i monopolista u cilju uspostavljanja „diktature“ proleterijata, zapadni saveznici su u prvi red postavili demokratizaciju društva. Ali i ovdje su Britanci i Francuzi za cilj imali prije svega odstranivanje nosioca nacionalsocijalističkog režima i ideologije iz uprave i institucija, dok su Amerikanci uspostavili prilično rigorozan sistem denacifikacije. Public Safety Division američkih snaga razradio je plan denacifikacije, koji kroz 131 pitanje u anketi treba da sve osumnjičene svrsta u pet kategorija po kojima će se sprovoditi denacifikacija.

Uz ovakvu formalnu denacifikaciju, PSD je razvio i program „Reeducation“ koji je trebao biti sprovoden u širim masama društva, koji nema svoje pravne konsekvencije (osim u slučajevima kada je izostanak iz programa reedukacije značio skraćivanje racije hrane, što se ponekad dešavalo), a koji ima za cilj „učenja demokratskih principa“. Već skoro neposredno nakon rata su zapadni saveznici pokrenuli nastavu u školama (1.10.1945.) uz određenu (do)akademizaciju i reaktiviranje nastavnika, a škole i nastavni planovi denacifikovani (ovdje u pravom smislu riječi). Udžbenici iz vajmarskog doba su bili reprintovani, dok je mjestimično i do dvije trećine nastavnog tijela bilo uhapšeno u programu denacifikacije.

Kulturni život je bio uspostavljen neposredno nakon završetka rata. Nacistički program bio je zamijenjen uglavnom klasičnim djelima. Nakon tromjesečnog „black-out“ perioda ponovo je uspostavljen sistem javnih medija, uzimajući u obzir, da se izdavačke dozvole izdaju samo onima koji nisu vršili izdavačku djelatnost prije 1945. godine. Zapadni saveznici su vodili računa o federalnoj strukturi medija i kao cilj izdali uticaj na demokratizaciju društva, dok su Sovjeti uglavnom kao cilj imali „obrazovanje socijalističkog čovjeka“. U svim medijima njemačko društvo bilo je konfrontovano sa nacionalsocijalističkim zločinima, film „Death Mills“ je bio obavezan u školama na teritorijama pod američkom kontrolom, poneki lokalni komandant je čak organizovao i posjete obližnim koncentracionim logorima. Recimo posjeta Buchenwaldu za stanovnike Weimara.

U njemačkom društvi Reeducation je imao vrlo negativnu konotaciju i bio je shvatan kao „prevaspitavanje“. Nijemci su se u većini osjetili poniženim i moralno inferiornim, tako da je efekat umjesto izgradnje nove svijesti bio više prilagođavanje novim političkim okolnostima, posebno u starijem dijelu populacije, a pokazaće to dalji razvoj njemačkog društva. Reedukacija je već zgasnula krajem četrdesetih godina, prije svega zbog nadolazećeg hladnog rata i potrebe zapadnih saveznika za integracijom zapadnonjemačkog društve (bilo kakvog) u sistem budućeg sjeverno-atlantskog pakta.

Američki sistem denacifikacije je rano prerastao u svojevrsnu društveno-pravnu farsu. Već 05.03.1946 izlazi Zakon o oslobođenju, kojim se između ostalog nadležnost za denacifikaciju predaje u ruke njemačkim institucijama. Od tada, svaki Nijemac stariji od 18 godina bio je dužan ispuniti upitnik koji bi osvijetlio njegovu ulogu u nacionalsocijalističkom režimu. Takav upitnik bi bio predan laičkim komorama koje su donosile odluku o svrstavanju u denacifikacione kategorije (glavni krivac, opterećen, manje opterećen, sljedbenik i oslobođen optužbi) i donosile presude od novčanih kazni do deset godina prinudnog rada u ovisnosti o težini optužbi. Indikativno je da su prije svega obrađivani slučajevi s lakšim optužbama, što je neminovno vodilo tome da će najveći broj počinilaca najozbiljnijih zločina proći nekažnjeno. Uz to, odmah nakon objavljivanja upitnika, uspostavio se čitav sistem međusobnog pokrivanja istine kroz izjave rodbine, kolega, prijatelja, komšija. Kroz dogovorene izjave žrtava, počinioci su dobivali tzv. „Persilschein“-e kojima su čistili svoju prošlost i preko noći od opterećenih optuženika oslobađani svih optužbi. Već 1948. godine svijet ulazi u bipolarnu neizvjesnost hladnog rata i Savezna Republika Njemačka postaje važna karika odbrane „zapadnih vrijednosti“. To je zahtijevalo stabilan politički poredak, a takav je bio moguć samo sa ljudima koji su bili obrazovani da preuzmu upravne zadatke novih saveznih pokrajina i ultimativno savezne države prilikom osnivanja 1949. Jasno je da je većina ljudi koja je radila i u upravi (državnim i pravnim organima)  nacionalsocijalističke države bila potrebna da se uspostavi novi državni aparat, tako da je program denacifikacije već krajem četrdesetih godina ugašen. Bundestag je vec 15.12.1950. donijeo smjernice o zaključivanju denacifikacije, u kojima je donijeta jasna odluka da će su ubuduće sprovoditi procesi samo naspram prve dvije grupe počinioca, dok je saveznim pokrajinama (u čijoj nadležnosti je još uvijek bilo sprovođenje projekta denacifikacije) izdat savjet da se osuđeni više ne kažnjavaju kaznama prinudnog rada.

Prema istraživanjima javnog mišljenja u neposrednim postratnim godinama, program denacifikacije bio je prihvaćen kod otprilike polovine njemačkog stanovništva, pa je njegova pozitivna ocjena čak i rasla do polovine 1946. godine. Tek kada se program ispostavio kao neefikasan, kada se u stanovništvu stekao dojam da će se „veliki izvući“, dok su mali bili osuđivani, pozitivna ocjena u stanovništvu je pala, tako da je u maju 1949. godine samo 17 posto stanovništva programu denacifikacije dalo pozitivnu ocjenu.  Nakon dugogodišnjeg nacionalnog (ovdje u etničkom smislu nacionalnog, kroz teoriju krvi i tla) odgoja,  teško je bilo očekivati da će Nijemci, u razumijevanju nacije kao najvišeg autoriteta koji zahtijeva apsolutnu lojalnost, u denacifikaciji vidjeti bilo šta osim mjera koje donosi pobjednička pravda nad poraženim.

Sve u svemu, denacifikacija je bila bezuspješan pokušaj lustracije i masovnog čišćenja političke ideologije iz društva. Kao masovni fenomen, denacifikacija je, ispostavilo se kasnije, bila neprovodiva upravo zbog te svoje masovnosti, dok su pravne posljedice za pojedince bile neuračunjljive. Kako je najveći broj optuženih na kraju bio oslobođen svih optužbi, mogao se steći dojam budućeg savezno-republikanskog društvenog uređenja, koji kao zločince u prvi red ističe sami vrh i elitu NSDAP i abolira sve ostale, prikazivajući ih kao podjednake (ili čak još veće) žrtve jednog nehumanog režima. Tako se nad prošlosti nadvio veo zaborava, naprasno niko više nije znao za masovne zločine i progone. I pored ovih nedostataka, denacifikacija nije ostala bez svojih pozitivnih efekata na daljni razvoj njemačkog društva i demokratije, ono barem što je otvorila mogućnost da se njemačko društvo suoči sa svojom prošlošću. Bio je to samo prvi korak.

Šezdesetosma ili „tata, šta si radio u ratu?“

Bilo bi prilično neprimjereno i netačno Saveznu Republiku Njemačku iz ere Adenauer prikazati kao monolitno društvo koje je zaboravilo na nacionalsocijalističke zločine, iako su takve tendencije očigledne. Već pedesetih godina, ljevičarske grupacije poput dijelova socijaldemokratije, sindikata i studentskih organizacija ukazuju povremeno na personalne kontinuitete dva režima, ali ne uspijevaju dobiti indikativnu društvenu prihvatljivost, koja bi pokrenula društvenu debatu o prošlosti. Sredinom pedesetih godina, ekonomski razvoj i integracija u zapadne ekonomske, ali i vrijednosne sistema, dovode u Njemačkoj do liberalizacije svih društvenih segmenata. Ako se učinilo, da će sredinom pedesetih biti stavljena tačka na pravnu obradu nacionalsocijalističkih zločina, 1958. se pokreće spektakularni Einsatzgruppenprozess (proces e-grupama) u Ulmu. To je bio prvi proces nacionalsocijalističkim zločincima sa velikim ehom u javnosti, koji je javno objelodanio sve nedostatke dosadašnjeg pravnog sistema kao što su to bile opstrukcije istražnih organa, međusobno amnestiranje pravnika. Takođe se može reći da je to bila društvena podloga za potragu za drugim zločincima i uvertira za tajnu akciju hapšenja Adolfa Eichmann-a, po mnogim pokazateljima koordiniranoj od strane njemačkih, američkih i izraelskih tajnih službi, u frankfurtske „Auschwitz procese“. Isti svakako nisu promašili svoje javno dejstvo, tako da se i šezdesetosma mora staviti u takav društveni kontekst.

Kada se spomene šezdesetosma, mora se napomenuti da je to bio globalni pokret ili barem u pokret u kapitalističkom dijelu svijeta. Za definiciju šezdesetosme posudiću definiciju Ingrid Gilcher-Holtey, koja je opisuje međunarodni socijalni pokret, zajedničkog pokušaja prevazilađenja hladnog rata i njegovih unutrašnopolitičkih autoritarno-konzervativnih implikacija, kroz kritiku kapitalizma, prije svega kroz objašnjenje njegovih monopolnih i oligarnih struktura, kao i kroz pokušaj revolucioniranja svakodnevnog života. Kao takav, globalni pokret, isti je imao svoje nacionalne specifičnisti, u Njemačkoj prije svega, suočavanje sa nacionalsocijalističkom prošlošću i kritikom kontinuiteta elita. Iako su gorepomenuti procesi imali spektakularan odjek u javnosti, socijalne nauke već pokazivale impulse koji bi započeli ozbiljnu analizu nacionalsocijalizma, većinsko mišljenje se još uvijek svim snagamo opiralo započeti takve debate. Kao primjer može se uzeti tematizacija uloge Wehrmachta u zločinima, koju je 1961. iznijeo istoričar Fritz Fischer koji je ne samo u javnosti bio žigosan kao izdajica, nego je i prije svega napadan od cijele stručne javnosti.

Kao najglasnija organizacija koja je problematizovala probleme prošlosti ustanovio se SDS (Sozialistischer Deutscher Studentenbund – Njemački socijalistički studentski saved), studentska organizacija najbliža njemačkoj socijaldemokratiji i kasnija klica onoga što u Njemačkoj nazivamo „nova ljevica“. Već u ranim šezdesetima SDS je postao glasan u svojim nastojanjima da se svi zločinci bivšeg režima kazne, da se zaustavi „restaurativna tendencija“ njemačkog pravosuđa i u opominjanju da uskoro nastupa zastarijevanje zločina. Već u to vrijeme SDS ulazi u konfrontaciju sa SDP-om, njegovi čelnici bivaju izbacivani iz partije, dok se partija distancira od akcija poput izložbe „Nekažnjeno Nazi-Pravosuđe“ (Ungesuehnte Nazi-Justiz). U Berlinu, mjestu izložbe 1960. godine, vlada SDP je vršila strašan pritisak na javne ustanove da ne odobre prostorije za ovakvu izložbu. Totalni krah sa SDP se desio u novembru 1961. kada je SDP donijeo odluku koja članovima partije zabranjuje istovremeno članstvo u SDS-u. Interesantno je ovdje iznijeti podatak, da je savezno Ministarstvo pravosuđa 1989. godine, tridesetak godina nakon izložbe, istu hvalilo kako je bila pionirska akcija ranog suočavanja sa prošlošću.

Kako je SDS bio studentska organizacija, najčešće postavljanje pitanja bila su o ulozi univerziteta i nauke u nacionalsocijalističkom društvu, jer je pristup univerzitetu bio najprirodniji i najbliži. Univerziteti su se našli u poziciji da kroz cijeli red manifestacija i predavanja uz jak pritisak studentskih organizacija počnu tražiti odgovore na pitanja koja, kako se čini, muče cijelu jednu generaciju studenata, a koja se svode na: „Šta ste radili u vrijeme zločina“. Danas, u modernoj njemačkoj historiografiji, postoji cijeli jedan mit o tome kako su tadašnji studenti i mladi ljudi, ta ista pitanja o kojima su pričali u univerzitetskim salama, počeli postavljati svojim porodicama, prije svega očevima. Kako je danas vjerovatno nemoguće sociološki ili istoriografski rekonstruisati taj fenomen i odgovoriti na pitanje koliko su tek politizovani, polupolitizovani ili čak i apolitični studenti bili u stanju započeti tako važnu javnu debatu i određen preokret u društvenim odnosima, kroz krajnje initimne porodične teme, više je nego evidentno da je javna debata već bila otpočela i da nikako nije mit to da su se takva pitanja javno postavljala. SDS, i studenti uopšte imali su i svoje javno dejstvo i prilično veliku političku moć, čak je ista na univerzitetima imala monopolski karakter. Vec 1967. SDS ulazi u direktnu konforntaciju sa reakcionarnim profesorima, time što masovno zauzima njihova predavanja (Hofstaetter u Hamburgu) ili ih čak onemogućava i zamijenjuje sopstvenim predavanjima (Wenke, takođe u Hamburgu). Osnovna tema svih ovih manifestacija bila je problematizacija kontinuiteta elita, ispitivanje uloge svih, pa čak i do kancelara Kurta Georga Kiesingera. Reakcije univerziteta i cijelog establišmenta, pozivanje profesora na jaku i odlučnu državu kakav je bio nacionalsocijalistički režim i  izjave hamburškog profesora Bertolta Spulera, poput one „da bi ih sve trebalo u koncentracioni logor“, još su više potvrđivale SDS u svojim namjerama, pokazujući pravo lice establišmenta. Iz studentske perspektive, godina 1967. bila je uvodna godina u fašizaciju cjelokupnog društva, prepoznavajući tendencije koje su vodile u jačanje evropskog fašizma dvadesetih godina prošlog vijeka (velika koalicija u njemačkoj i praktično gašenje parlamentarne opozicije, debata i proglašavanje zakona o vanrednom stanju u maju 1968., vojna diktatura u Grčkoj, članici NATO, Vijetnam, posjeta šaha Reze Pehlavija kao zapadnog saveznika u Berlinu, ubistvo studenta Benna Ohnesorga u Berlinu…).

Kao dio globalnog pokreta, osnovni motiv šezdesetosme je bio novo društvo, dok je njemačka specifičnost, pored tog zajedničkog osnovnog motiva, bila, obračun za fašističkom prošlošću. Do šezdesetosme, iako površno poražen, fašizam je ostao da živi na individualnom nivou, transformisan u antikomunizam. U obračunu na nivou individue treba tražiti u vrijednosti šezdesetosme, koja je, iako ni blizu nije ostvarila svoje ciljeve, otvorila vrata ka više slobode, ka emancipaciji nekih društvenih segmenata. U Njemačkoj, čak i kada teror 70-ih godina i RAF pripišemo ovom fenomenu, imala je ne samo gore navedenu ulogu, nego je i vjerovatno bila i najefikasniji mogući način da se prevaziđe enormni konfliktni potencijal koji je društvo imalo kroz nepravednu integraciju nacionalsocijalističkih elita. Već 1969. na vlast dolazi socijalno-liberalna koalicija koja integriše dobar dio „realista“ iz redova SDS-a. Nakon toga bila je, recimo, moguća i „istočna politika“ Willi Brandta.

Izložba „Rat za uništenje. Zločini Wehrmachta 1941. – 1945.“ (Wehrmachtsausstellung)

Treći dio ovog članka odnosi se na gorepomenutu izložbu i društvene implikacije i debate koje je proizvela u devedesetim godinama i u već ujedinjenom njemačkom društvu. Izložba je bila projekat Hamburškog instituta za socijalna istraživanja, finansiranog od Jana Phillipa Reemtsma-e, koji je istovremeno i direktor instituta. Kurator prve izložbe bio je Hannes Heer. U svojoj prvoj postavci u martu 1995. izložba je pokazivala ono što je u tzv. stručnoj javnosti već odavno bilo poznato, a nije bilo javno diskutovano, da je Wehmacht bio dio zločinačkog aparata, prije svega u istočnoj evropi i da nosi saodgovornost za genocid. Svrha izložbe, po izjavi njenih autora, bila je da se široj javnosti predstave dokumenti koji dokazuju umješanost Wehmachta u zločine. Za to su autori izložili oko 1500 fotografija, pisama, dokumenata, koji prikazuju pripadnike Wehrmachta kako nedvojbeno učestvuju u zločinu.

U prvih godinu dana,  izložba je imala određeni uspjeh i bila je uglavnom pozitivno ocijenjena u štampi i ostalim medijima. Stručna javnost je na izložbu reagovala uglavnom negativno i pod motom „nepotpunost i neuravneteženost jednako nenaučnost“. Visoko emotivna debata se uspostavila tek krajem 1996. godine, kada se u feljtonima i pismima čitalaca uspostavlja pretežno kritičan ton. Već sredinom 1996. godine ekstremna desnica i neonacisti vrlo otvoreno atakuju izložbu, ispisujući parole „laž“ na panoima. Kulminacija konfrontacije sa desnicom dešava se 1999. u Saarbrueckenu u bombaškom napadu na izložbu. U toku iste godine koalicija CDU i SDP u Bremenu se svađa oko pitanja da li istu treba prikazati tamo. 1997. godine, tokom izložbe u Muenchenu, ekstremnokonzervativni član vladajućeg CSU u Bavarskoj organizuje demonstracije koje podržava neonacistička NDP, čiji članovi širom republike demonstriraju zajedno sa djedicama, koji se izdaju za pripadnike Wehmachta u jednom prilično grotesknom scenariju, uz jako flankiranje protivdemonstranata. U Muenchenu su demonstracije na granici incidenta koji je spriječen samo uz masivno prisustvo policije.

U jeku javne debate, Bundestag zakazuje sjednicu na temu izložbe, jedan od vrhunaca parlamentarizma uopšte. U slijedećem želim prikazati nekoliko govora koji opisuju kako je parlament reagovao na javnu debatu:

„…radi se o tome da prestanemo lagati, da za je sve zločine odgovoran SS, i da je Wehrmacht na istoku vodila čist, hrabar i častan rat, koji nije imao nikakve veze da Hitlerovim rasističkim idejama i ništa sa zločinima tog rata. Istina jeste, da je Wehrmacht, posebno na istoku, vodila osvajački i  uništavajući rat i da su u tom ratu, pod odgovornošću Wehmachta milioni civila, žena i djece bezrazložno ubijeni…“

(Gerald Haeffner, zeleni)

„…preko 18 miliona vojnika Wehrmacht-a nisu imali ni najmanji uticaj…

…ovdje se ne radi o pojedincima, nego o nama svima. O tome kako se jedan narod odnosi prema svojim vojnicima nakon izgubljenog rata, to govori mnogo o njegovom dostojanstvu i moralnoj substanci, unutrašnjoj snazi – ili slabosti…

…reforma vojske. tako je pod Adenauerom i njegovom koalicijom, a predvođen iskusnim oficirima Wehrmachta, nastao naš Bundeswehr, na koji smo ponosni…

…kada je riječ o vojnicima drugog svjetskog rata i njihovim porodicama…radi se o tome da se cijela jedna generacija našeg naroda paušalno ocijeni kao pripadnicima ili pomagačima jedne bande zločinaca…“

Alfred Dregger (CDU/CSU)

„…ova izložba konačno razbija mit, legendu, koja je u ovom narodu dugo bila en vogue, o čistom Wehrmachtu…

…Nijemci su Hitlera doveli na vlast…

…vi ne možete osporiti da je njemački Wehrmacht vodio zločinački i osvajački rat na istoku i da je njemački vojnik objektivno stajao na pogrešnoj strani. Mislim da je sramota, da se oni koji su bacili oružje, koji nisu htjeli učestvovati u tom prljavom ratu, još uvijek tretiraju kao kriminalci…

…Ne možete sporiti, da su jedinice Wehmachta po naređenju učestvovale u zločinima na istoku. Milioni ljudi su morali umrijeti izvan borbe, zato što je Wehrmacht ubijao civile, učestvovao u genocidu nad Jevrejima, kukavički ubijao ratne zarobljenike. O ovim zločinima u svom govoru niste rekli ni riječi i odgovornosti i krivicu ove istorijske epohe umanjili. Vaš govor je sramota za ovaj parlament.“

(Volker Beck, Zeleni)

„…kolega Dregger, želite li odgovoriti?“

(Predsjednik)

„Ne.“

(Alfred Dregger, CDU/CSU)

„…gramatika političkog govora na žalost preferira pasiv u istorijskoj retrospektivi, bilo je, desilo se. Iza ovih konstrukcija često se izgubi subjekat, individua, krivica i odgovornost…

…ova debata nas može odvesti u jedno samozadovoljavajuće moralisanje…Ko od nas bi mogao znati kako bi se ponašao u ekstremnim situacijama, ko bi imao hrabrost jednog njemačkog vojnika koji se opirao egzekucijama civila, te je stao u red da s njima podijeli smrt…

…moj ujak, Fritz Schily, čovjek čistog karaktera bio je pukovnik u Luftwaffe, izvinite, bio je komandant jedne eskadrile kod Ulma. Iz očajanja zbog Hitlerovih zločina, našao je sigurnu smrt u jednom nadlijetanju savezničkih aviona…

…moj najstariji brat, Peter Schily, nije htio pristupiti Hitler-Jugend i pokušavao je da izbjegne u inostranstvo. Kako nije uspio, javio se dobrovoljno na front i bio je uključen u rat u Rusiji. Vratio se kao teško ranjen, izgubio je jedno oko i mogućnost pokretanja jedne ruke…

…moj otac, oficir u prvom svjetskom ratu, osjećao je kao veliku sramotu da nije mogao služiti, jer je bio član zabranjenog antroposopskog društva i tek mnogo kasnije, koristim se njegovim riječima, uvidio je glupost sopstvenog stava…

…Otac moje žene, Jindrich Chajmovic, nadprirodno hrabar i požrtvovan čovjek, borio se kao jevrejski partizan u Rusiji protiv Wehrmachta. I sada ću reći jednu rečenicu, glasno i jasno, koja se od mene i od svih nas mora prihvatiti kao takva – Jedini od sve četiri pomenute osobe, koji je svoj život založio ja jednu pravednu stvar bio je Jindrich Chajmovic. On se borio protiv jedne vojske koja je u svom zaleđu imala gasne komore u kojim je ubijena cijela njegova porodica. On se borio protiv vojske koja je vodila vojske koja je vodila rat za unistelnje i iskorijenjivanje, koja je podržavala masovna ubistva počinjena od grupa SS-a, ili ih barem dopuštala. Borio se, da još hiljade žena, djece i starih ne bi bili ubijeni na najbrutalniji način. Borio se protiv njemačkog Wehrmachta, koji se pretvorio u dželata rasnog ludila, neljudskosti Hitlerovog režima, ponižena i obešćašćena…

(Otto Schily, SPD)

…postavlja se pitanje, da li je ova izložba dobra. Nije! Nije dovoljno izdeferencirana, ostavlja utisak paušalne krivice svih pripadnika Wehrmachta, bez obzira na pismenu napomenu na ulazu, g Schily, to nije dovoljno. Ima i sadržajne i istorijske deficite. I laže i ne laže piše Renate Schistack u FAZ. I pored sve kritike kažem, ova izložba je nepohodna. Pravilno je da postoji!“

(Otto Graf Lambsdorf, FDP)

 

„…svaki vojnik u Wehrmachtu je položio zakletvu u ime jednog zločinca. Svaki vojnik je mogao shvatiti tokom rata, a to znamo iz pisama uhapšenih otporaša 20. jula, da je zakletva, bila zakletva jednom zločincu. To i jeste bila tragedija mnogih vojnika. Poslije rata nije bilo reforme, niti je Amt Blank niti novi Bundeswehr bio reforma. Prvi puta u njemačkoj istoriji, nastala je vojska koja je zakletvu dala demokratskom ustavu…

 

(Freimut Duve, SPD)

„…ono što je danas došlo od zelenih mi se gadi, gadi mi se kako oholo i bahato pričate o sopstvenim očevima i praocima…“

(Erika Steinbach, CDU)

„…moja intervencija se odlično nadovezuje na Vašu intervenciju…moj otac nije bio mlad kada je pošao u rat, kao ratar bio je u rezervi…moja baka mi je pričala da je cijeli svoj život teško radio, i da kao odrastao i svoj čovjek, nikada nije spavao s otvorenim prozorom i da je svake noći vrištao u snu – o djeci i vatri! Rekla mi je, da je to bilo strašno. Naravno da sam veoma volila svog oca. On nikada nije pričao kako je bilo, nikada nije pričao kako je bilo prvi puta pucati u čovjeka. Ponekada, na porodičnim slavljima, kada se malo popije, muškarci su pričali da su bili negdje u inostranstvu, ali niko nije pričao kako je kada su prvi pucali u nekoga. Niko o tome nije pričao…

…tada sam prvi puta uočila jedinu očevu sliku iz rata, na kojoj nosi crnu uniformu s lobanjama. Tada sam već bila u Bundestagu za Zelene, ali se nisam usudila oca pitati o tome, bilo mi je teško. Tako nešto nisam mogla prevaliti preko srca, nisam mogla…

…jedne noći, nakon posjete logoru Majdanek, sam imala nervni slom, zbog onoga što se dešavalo u Majdaneku, ali i zbog toga šta su učinili sa muškarcima, kojima je pripadao i moj otac. Većinom su to bili očevi koji su voljeli svoju djecu, strašno je u šta su pretvorili te muškarce. Najveći broj tih muškaraca nije imao snage da izbjegne te zločine. Na sebe su preuzeli neograničenu i ogromnu krivicu. Ti ljudi, djeca i žene, ja sam kćerka jednog takvog vojnika, su do danas obilježeni time…

…gospodine Dregger, netačno je da, kada pokažete rane, bez šminke i otvorene, da time bacate ljagu na njih. U protivnom, mislim da je najbolje što nam se može desiti, jeste to da stvorimo klimu u kojoj očevi, majke i njihova djeca, a meni je već 45 godina, konačno početi pričati jedno s drugim o tome…

…Ova debata na mene ostavlja trag. Dobro sam razmislila, jer bi neko mogao pomisliti, kako to govoriš o svome ocu? Ovo što sam rekla ne osjećam kao kaljanje gnijezdna, naprotiv, svako ko me poznaje, zna koliko ljubavi gajim prema svojim roditeljima i prema svome ocu. Ako je ova debata služila čemu, ono barem da se sopstvena istorija sagleda i reflektuje, iskreno i bez šminke, pa ako je već i potrebno kroz strašne slike zločina…“

(Christa Nickels, Zeleni)

„…Wehrmacht je, kao organizacija trećeg rajha bio upleten, od svoga vodstva, preko dijelova trupe do vojnika u zločine nacionalsocijalizma. Kao institucija ne može biti konstitutivna za tradiciju…

…Wehrmacht je bila vojska jedne diktature. Objektivno, bila je Hitlerov instument za vodjenje jednog zločinačkog osvajačkog rata. Njezini vojni uspjesi, prije svega na istoku, bili su preduslov za nepravdu i unistenje…

(Voelker Ruehe, CDU, ministar odbrane)

Ovo je samo dio citata iz govora poslanika i ministra odbrane, koji pokazuju kakva se debata vodila u njemačkom društvu. Ako je intencija izložbe bila da provocira društvenu debatu, a ja držim da ona to nedvojbeno jeste bila, onda je cilj ispunjen. Mit o čistom Wehrmachtu, koji se do devedesetih godina držao u njemačkom društvu, a koje je već ranije bio opovrgnut u istoriografiji, razbijen je konačno i u javnosti. Već 1998. godine, ili bolje, tek 1998. godine, Bundestag je donio zakon o rehabilitaciji dezertera iz Wehrmachta i odobrio simbolična obeštećenja žrtvama i porodicama.

Ova tri primjera suočavanja i savladavanja kolektivne prošlosti moraju se, ukoliko se želi postići iole kompletirana slika i predstava o tome kako se njemački narod odnosio prema najcrnjim vremenima sopstvene prošlosti i koje su indikacije proizilazile za sadašnjost, mora biti dopunjen sa najmanje još pedesetak sličnih tema.

Vedmir Osmanovic, Berlin, 24.07.2012

2 thoughts on “Mit o denacifikaciji

  1. jasna23 says:

    čitala “Austerlitz” od Sebalda, pa se setila ovog tvog članka, mada ga tad još nisam pročitala, i sad pročitala članak, i setila se “Austerlitz”-a

Leave a Reply