Sve sami gubitnici

Opet reorganizacija u firmi, opet neka “restrukturisanja” i opet neki sastanak u kojem mi menadžeri objašnjavaju zašto će u budućnosti biti bolje. I opet, opet su neuvjerljivi, ne samo da mene ne mogu ubijediti u ono što pričaju, očigledno imaju problema da povjeruju sami sebi. Isprazne fraze, brojrvi koji nemaju veze s realnošću i iznad svakog od njih Damoklev mač. Kada god restrukturišu neko će pokupiti prnje. Naravno najviše takvih će biti među nama, običnim radnicima, izvršiocima “sjajnih ideja”, ali mi smo svakako gubitinici, tako nam sugerišu i mediji, i oni dijelovi društva koji, kao, zastupaju naše interese. Recimo, politička ljevica.

Otkako je neoliberalizma karte su izgleda podijeljenje, so one strane su oni, elita društva, menadžeri, pobjednici, koji iz godine u godinu zarađuju više, iz godine u godinu imaju dvadeset, dvadesetpet, četrdeset, osamdeset ili osamsto puta više od prosječne plate, oni koji iz godine u godinu sve više i više vladaju svijetom. S druge strane smo mi, čija primanja iz godine u godine realno padaju, porodice koje su nekada od plate mogli plaćati i rate za kuću i auto i jos provesti dvije sedmice na moru, porodice koje su od plate mogle preživjeti bez dodatnih državnih subvencija. Mi smo tipični gubitnici, obespravljeni, prezreni. Igramo nepravednu igru u kojoj nemamo šanse, u kojoj su pobjednici oz početka poznati. Cilj naše igre jeste pokušati, a poneko i pređe granicu između pobjednika i gubitnika, biti kao oni. Oni igru igraju tako što pokušavaju imati sve više, više od prvog komšije, više od kolege, mnogostruko više od svojih podređenih. Igra je brutalna, praktično na život i smrt!

I onda, nakon tih sastanaka u firmi imao sam slobodan dan. Divan berlinski proljetni dan, ono što ja zovem prvim ljetnim danom, izmamio me je u dugu šetnju u centru Berlina. Sjeo sam na stepenice i dugo gledo te pobjednike na ulici, u kafićima i iskreno se pitao: “Pa zar baš tako izgledaju pobjednici?”

Vratiću se na to pitanje, prvo da objasnim otkud u ovom tekstu priča o ljevici. Osnovna tema političke ljevice jeste pitanje raspodjele dobara i bogatstva. Osnovna kritika kasnokapitalističkog društva jeste kritika te raspodjele, kritika očiglednog raspona između primanja onih koje sam gore opisao kao pobjednike i gubitnike. Naravno da je ta kritika i osnovana i potrebna i da, barem na prvi pogled počiva na tačnim i neumoljivim činjenicama, a one jesu, da se makaze blagostanja dramatično otvaraju. Kao što već rekoh, gubitnici u neoliberalnoj privrednoj igri jesu itekako gubitnici, samo što politička ljevica u zapadnoevropskim društvima ne preispituje igru samu, nego samo njezine polazne tačke. Uporedimo li ovu igru sa, recimo fudbalom, onda možemo pretpostaviti da pobjednici igraju na gol veličine gol-aut-linije, nekih šezdesetak metara, dok gubitnici još uvijek igraju na gol veličine “na male” od šest dječijih stopa. Rješenje koje nam nudi ljevica je, otprilike, sva pravila ostaju ista, osim što ćemo imati golove slične veličine. Ali ostaje nam i dalje i predatorski sistem u kojem je pohlepa glavni motiv, sistem koji svoju snagu crpi iz mogućnosti da imam i veću kuću i skuplji auto i ženu s većim…

Da se vratim na gore postavljeno pitanje, da li su to ti pobjednici? Ko su ustvari ti pobjednici? Pohlepni, dezorijentisani, jadni ovisnici o sistemu koji im svakog dana čekićem u glavu otkucava, “moram imati više”,”moram biti brži”, “moram braniti svoju prednost”, “ne smijem stati”, “život je takav”, “borba je teška”.

Neko će otvoriti i faktičnu stranu ove priče, neko će izmjeriti, ako je moguće mjeriti sreću, ako je moguće izmjeriti ljudskost ljudskog bića, a možda se i može izmjeriti kroz podatke o socijalnim odnosima, broju samoubistava, bolesti, očekivanom trajanju života, intaktnim porodicama i socijalnom okolišu, da li su navodni pobjednici stvarni pobjednici.

Ja jesam uvjeren, da u društvu u kojem, kao ni u jednom prije njega, sve, apsolutno sve može biti zamijenjeno na tržištu, nema pobjednika. Svi smo mi gubitnici, jer ovaj sistem u kojem živimo ne posjeduje njemu imanentne vrijednosti iz kojih se može preporoditi, iz kojih može crpiti snagu za “rehumanizaciju” društva.

Leave a Reply